Svaki 24. jun za našu porodicu je dan ogromne tuge. Ovako počinje razgovor predsednica Udruženja porodica kidnapovanih i nestalih sa KiM Verica Tomanović čiji je suprug na današnji dan pre 26 godina kidnapovan iz KBC Priština i od tada o njemu nema ni jedne informacije.
Andrija Tomanović bio je jedan od najpoznatijih prištinskih hirurga, načelnik hirurgije u KBC Priština, redovan profesor na Medicinskom fakultetu i član više svetskih strukovnih udruženja hirurga.
Prema do sada prikupljenim informacijama kidnapovan je tog dana, oko 13 časova na kapiji KBC Priština koju su u tom trenutku obezbeđivale jake snage Kfora. I to je sve.
Njegova supruga Verica se od tada, u potrazi za istinom, bezuspešno obraća svim mogućim međunarodnim organizacijama i domaćim institucijama, uključujući i Kforu i Unmiku.
Sva relevantna dokumenta pažljivo čuva: pisma, molbe, zahteve da joj pomognu i pronađu supruga. Nikada nije dobila odgovore.
„U danima nakon 24. juna 1999. sam se obraćala i Kancelariji UN u Beogradu, Međunarodnom Crvenom krstu, ali i lično tadašnjem komandantu Kfora, generalu Majklu Džeksonu. Nikada mi nije odgovorio mada je u Kosovu Polju obećao svim građanima sigurnost i bezbednost bez obzira na nacionalnost. Od oficirske reči je ostala samo ova kopija tog mog pisma“, ogorčeno kaže Tomanović.
Lista brojna dokumenta u kojima je i poruka koju je njen unuk napisao dedi. Moli ga da što pre dođe kući…
Sa suprugom se tog 24. juna čula oko šest sati ujutro.
„Rekao je da cele noći nije spavao, da je u gradu bila katastrofa. Kroz prozor je posmatrao razbijanje izloga, krađu nameštaja, krađu tepiha… prodavnice su bile preko puta naše kuće, nasilno obijanje stanova…. Sutradan smo čuli da je jedan naš komšija ubijen na ulici“, počinje ispovest Verica Tomanović.
Objašnjava da je njen suprug samo dan ranije, 23. juna otišao u njihov stan da se odmori i to posle 78 dana provedenih u bolnici, uglavnom u operacionoj sali.
„Nikada ga nije zanimalo ni ko je koje nacije, ni ko je koje vere, već kako može da ga spasi nečiji život. Takvim primera je bilo na hiljade jer je punih 32 goine radio u ovoj bolnici. Verovao je ljudima, verovao je međunarodnoj misiji, a onda doživljavamo pakao“, teško priča Tomanović.
Među slikama Andrije i jedna gde se smeje.
Osmeh čoveka rođenog u Dubrovniku koji je sreću pronašao u Prištini.
Poslednja porodična fotografija sa unukom koji je tek došao na svet.
„Bili smo njegovi ’navijači’, ponosni na svaki život koji je uspeo da spasi. Da li je to što je na kraju otet pred kolegama, i to što niko od njegovih pacijenata nije reagovao, zahvalnost za sve spašene živote? Kako da objasnim sebi to što Albanci već skoro tri decenije uporno ćute i skrivaju istinu o njihovom doktoru Andriji na koga su bili ponosni“, pita ogorčeno Tomanović.
Kaže da njen suprug nije imao ni najmanju dilemu da li treba da ostane ili ode nakon 9. juna 1999. i povlačenja srpske vojske i policije.
„Neke kolege su otišle, ali drugi, većinom doktori, njegovi bivši studenti, i deo medicinskog osoblja ostali su sa njim u KBC Priština“, priča.
Tog kobnog 24. juna Andrija se javio porodici još jednom, u 13 časova.
„Oko jedan sat je pozvao moju kćerku i rekao: ’Jelena, mnogo sam umoran. Idem kući malo da se odmorim’. Bilo mu je obećano da će jedan prijatelj da ga odveze kolima do zgrade, to je oko 15 minuta od bolnice. Inače je jako puno pečašio. Voleo je pešice da ide na posao, ali zbog situacije koja nije garantovala veliku bezbednost, mnogo je nepoznatih ljudi bilo u gradu…. On do kuće nije stigao“, seća se Tomanović.
Objasnio je kćerki da je tog dana imao više sastanaka u Dekanatu sa lekarima KBC Priština i oficirima Kfora.
„U bolnici se ođednom stvorio veliki broj nepoznatih ljudi, a rukovođenje ustanovom su preuzeli Britanci“, priča Tomanović.
Nakon što se čuo sa porodicom, Andrija Tomanović se zaputio ka izlazu iz KBC Priština koji su u tom trenutku obezbeđivali do zuba naoružani pripadnici Kfora.
„Ispred glavne kapije bio je punkt Kfora, a pored punkt OVK. I ispred svake bolnice u okviru KBC Priština bio je po jedan punkt britanskih vojnika. Za njih smatram da su videli njegovu otmicu, ali da nisu reagovali. Nisu prišli da ga spasu od dvojice mlađih ljudi koji su ga nasilno ugurali u kola. Kola su bila parkirana ispred bolnice“, navodi Tomanović.
Od tog trenutka počinje porodična drama za ovu porodicu koja traje do danas.
„Očekivali smo da će nas pozvati oko 14 časova kada dođe u stan, ali nije. Počeli smo mi njega da zovemo na svakih petnaest minuta, pola sata. Niko se nije javljao. Predveče smo počeli da pozivamo rodbinu i njegove kolege za koje smo znali da su još u Prištini. Do duboko u noć smo zvali. Neki su nam rekli da ništa ne znaju, drugi da tog dana nisu radili, treći da više nisu na Kosovu….“, uz bolnu grimasu priseća se Tomanović.
Već sledećeg jutra je nazvala bolnicu, a zatim i one koji su garantovali bezbednost svima na Kosovu.
„Na portirnici bolnice su mi rekli da Andrija nije došao na posao, a kada su me prebacili na Hirurgiju javio se neki Albanac koji mi je rekao da ništa ne zna jer je deset godina proveo u Americi… Zvala sam i glavnog britanskog oficira koji je preuzeo Hirurgiju. I on ništa nije znao… Zatim sam počela da zovem policiju Kfora. Prva tri dana mi se javljao neki Britanac, bio je veoma ljubazan. Rekao mi je da je slučaj nestanka mog Andrije već prijavljen, ali da ja nastavim da se raspitujem. Trećeg dana mi je rekao da ga više ne zovem zato što je premešten na drugo radno mesto…“, kaže Tomanović.
U sledećim danima i mesecima nema međunarodne organizacije kojoj se nije obratila.
„Moj muž je humanitarac, bivši potpredsednik Crvenog krsta Srbije, član Međunarodne asocijacije hirurga… U ime moje dece ljubazno vas molim da nam pomognete i da ga nađete“, samo je deo pisma koji je pisala rukom tadašnjem komandantu Kfora Majklu Džeksonu.
Nikada joj nije odgovorio.
„Obraćala sam se međunarodnim institucijama u Beogradu. Išla sam u kancelariju UN, Međunarodni komitet Crvenog krsta, u Crveni krst Srbije…“, nabraja Tomanović.
Ni tu nije dobila odgovor. Tako već 26 godina.
„To je tišina koja boli više od svake rane“, poručuje.
Uverena je da se istina o sudbini njegovog supruga zna, ali da ne postoji volja da se saopšti.
„Mislim da ako neko želi da se kaže istina, onda bi je rekao. Ona se skriva iz meni nepoznatih razloga. Od prvog dana osnivanja udruženja 2000. godine obraćamo se svim institucijama, u zemlji i u svetu, ambasadama… Bili smo u Vašingtonu, primio nas je čak i bivši predsednik Francuske Žak Širak, bili smo kod tadašnjeg komesara UN za ljudska prava Jirži Dinzbira, svakog četvrtka smo posećivali kancelariju Unmika u Beogradu… Obećavali su da će preduzeti sve što je u njihovoj moći, ali ništa nisu uradili. Čak ni Euleks koji je istraživao događaje oko Žute kuće nikada nam nije predao ni jedan od svojih izveštaja, a tražili smo im zbog svojih najmilijih“, precizira Tomanović.
Dodaje da je udruženje 2004. tražilo da Kfor da dostavi institucijama Srbije svu dokumentaciju vezanu za kidnapovane i nestale Srba ne Kosovu, ali to se nikada nije dogodilo.
„Sve te izveštaje iz istraga 1999. i 2000. kada je bilo najviše kidnapovanih Srba i ostalih odneli su u svoje zemlje. Neke zemlje su dale na uvid te spise, a druge, poput Velike Britanije to još nisu. Bili su zaduženi za bezbednost u Prištini i okolini i morali su da evidentiraju svaki događaj“, tvrdi.
Tračak nade vidi u dozvoli Međunarodnom Crvenom krstu da prikupi svu relevantnu dokumentaciju sa terena kako bi pomogli porodicama oko 1.600 nestalih, i Srba i Albanaca.
„Sudbina još 570 Srba je još nerasvetljena“, poručuje Tomanović dok nam pokazuje „srpski zid plača“, kancelariju u kojoj su svi zidovi oblepljeni fotografijama nestalih Srba sa Kosova.
Izvor:kosovo-online.com