Traženje nestalih osoba, uključujući i žrtve prisilnog nestanka, predstavlja dio globalnog nastojanja da se zaustavi nasilje nad ženama i zaštite osnovna ljudska prava, izjavila je danas generalna direktorica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), Kathryne Bomberger. Gđa. Bomberger je imala obraćanje povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, kojim se obilježava početak “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja ”, globalne kapanja po nalogu UN-a uoči Međunarodnog dana ljudskih prava 10. decembra.
“U sukobima su većina nestalih osoba muškarci, što znači da se preživjele žene trebaju nositi s pravnim, društvenim i političkim izazovima, često unatoč duboko ukorijenjenim predrasudama” kazala je gđa. Bomberger. “U isto vrijeme su posebno žene na meti trgovaca ljudima te doživljavaju diskriminaciju i u drugim kontekstima vezanim za nestale osobe: primjerice, na Zapadu se istrage o nestancima tamnoputih žena, žena iz migrantskih zajednica, žena iz manjinskih i autohtonih zajednica, često ne provode sveobuhvatno ili blagovremeno.”
Gđa. Bomberger je dodala da “pitanje nestalih osoba mora biti u prvom planu. Rodni aspekt nestanaka se ne smije zanemarivati.”
Širom svijeta žene obično igraju glavnu ulogu u udruženjima porodice nestalih osoba koje vode kampanju za prava preživjelih. Uoči Međunarodnog dana ljudskih prava, ICMP poziva žene iz područja na kojima ima svoje programe, uključujući zapadni Balkan, Meksiko, Siriju i Ukrajinu, da govore o svojim iskustvima.
“Jedino će žene koje su bile u mojoj koži i doživjele nestanak svojih muževa razumjeti kroz šta mi prolazimo,” kazala je Xhemile Morina, čiji je muž Halit, nestao tokom sukoba na Kosovu 1999. godine. “Žene poput mene, koje su izgubile svoje muževe u toku i nakon rata, se suočavaju s ogromnim bolom, omalovažavanjem, nerazumijevanjem, duhovnim zanemarivanjem i traumom uslijed zastarjelog, patrijarhalnog društvenog morala i netolerantnih tradicija.” Istakla je potrebu za solidarnošću među ženama i među porodicama nestalih: “Povezanost i saradnja među ženama koje su propatile tokom rata su ih učinile jačim i vidljivijim na njihovom putu, i za sebe same, a posebno za njihovu đecu.”
Kateryna Pryimak, zamjenica voditeljice Pokreta žena boraca Ukrajine je kazala, “Smatramo da je neophodne i važno savjetovati rodbinu i najmilije kako da vode evidenciju, kako da traže one koji su u zarobljeništvu, kako da zahtijevaju da budu stavljene na spiskove za razmjenu (zarobljenika), kako da skrenu pažnju na uslove u kojima se borave žene ratni zarobljenici.”
Isabel Rivera, čija je kćerka Guadalupe Jazmin, nestala 2010. godine u meksičkoj državi Nuevo León, je provela 11 godina aktivno radeći s udruženjem porodica nestalih osoba AMORES. Objasnila je da je ostala bez posla zato što je svoje vrijeme posvetila brizi za svoju unuku dok je tragala za svojom kćerkom. “Ne možete zaboraviti,” kazala je, “ali je važno zadržati vjeru u Boga i nadu da ću je pronaći. Bitno je naučiti živjeti s boli . . . i ustati i nastaviti tragati.”
Brankica Antić, čiji je muž Zlatko, nestao u kosovskom sukobu 1999. godine je rekla da “nada da ćemo ga živog vratiti njegovoj deci, meni majci i bratu nikada nije prestajala. Borba za životnu egzistenciju je uporedo išla sa traganjem za informacijama”. Brankica Antić je aktivno angažirana u radu udruženja porodica nestalih osoba. “Poverenje porodica koje zastupam mi dodatno daje snagu da nastavim da u kontinuitetu pratim proces traženja nestalih lica i pružam podršku u granicama svojih mogućnosti. U proteklim godinama upoznala sam mnogo žena koje su doživele sličnu sudbinu kao ja. Svaka od njih je doživela i preživela traume boreći se da sačuva dostojanstvo verne supruge koja je preuzela ulogu vođenja domaćinstva i brigu o deci. ”
Layali Abu Hamze iz Sirije, koja je i sama bila žrtva zatvaranja bez mogućnosti komunikacije u Halepu, je kazala da se zatočene žene suočavaju s posebnim izazovima, uključujući i način na koji društvo gleda na njih nakon puštanju na slobodu. “Ja sam istovremeno puštena iz zatvora i dobila otkaz na poslu. Voljela sam svoj posao i ovo me pogodilo. Stalno sam se pitala: da li je to što sam bila zatočena nešto čime se trebam ponositi ili nešto čega se trebam stiđeti? Ali ja sam ponosna, zato što sam oteta jer sam vjerovala u određenu stvar, a mnogi ljudi su pali kao mučenici za tu stvar”.
Sozan Haidar Saaed, koju je ISIL oteo 2014. godine u Iraku zajedno s drugim članovima njene porodice, nije uspjela saznati za sudbinu svog oca i tri sestre. Otkako je puštena na slobodu, mora živjeti u veoma teškim uslovima. “Živimo u šatoru koji nas ne štiti od užasne vrućine ljeti i ledene hladnoće zimi. Nedavno smo osigurali kuću, ali je jako udaljena od škole. Danas sam do škole pješačila po kiši i kad sam stigla bila sam sva blatnjava. Viđela sam dosta patnje, ali ne odustajem. Svi preživjeli se suočavaju s istom patnjom i istim izazovima. Željela bih nastaviti svoje obrazovanje i znam da mi budućnost nudi prilike.”
O ICMP-u
ICMP je sporazumom utemeljena međunarodna organizacija sa sjedištem u Hagu u Nizozemskoj. Mandat joj je da osigura saradnju vlada i drugih organa vlasti u pronalaženju osoba nestalih uslijed sukoba, povreda ljudskih prava, nesreća, organiziranog kriminala, ilegalnih migracija i drugih razloga te da im pruži pomoć u tim procesima. Jedina je međunarodna organizacija koja radi isključivo na rješavanju pitanja nestalih osoba.
Izvor: www.icmp.int
