Olgica Božanić (rođena Kostić), u ime sestrinske ljubavi za otetom braćom, govori o tragičnom stradanju svoje porodice Kostić iz Retimlja čijih 15 članova su oteli teroristi OVK 18. jula 1998. godine.
Olgica Božanić: ,,Dugo nisam mogla da pustim iz zagrljaja Lazara. Tada sam ga poslednji put zagrlila svog brata“
U crkvi Svetog Prokopija na groblju Orlovača 18. jula 2022. godine služen parastos i obilježena dvadeset četvrta godišnjica od mučeničkog stradanja Srba iz Retimlja i Opteruše.
“Osjećam živo prisustvo svoje braće Lazara i Todora, svojih rođaka i komšija. Nadam se vječnom zagrljaju sa njima u onom ljepšem životu, uz molitvu Gospodu da nas više niko nikada ne rastavi. I kada prođu moji dani u ovom prolaznom životu želim da, iz onog vječnog, nastavim da pomažem svim unesrećenenim Srbima koji su stradali bez ikakve krivice, čija jedina krivica je bila što su bili Srbi i što su bili pravoslavni. Ta nada mi daje snagu da i ovog jula, u ovim bolnim danima, govorim umjesto njih, umjesto naših majki koje su preminule od tuge i onih koje su me molile da upisujem imena njihove djece i najbližih da ih pominju u molitvama u našim crkvama. Trudim se da ohrabrim i druge porodice, koje čekaju istinu o osvojim najmilijima, da čuvaju istinu od zaborava, da upućuju svoje molitve Gospodu za njih i da se trudimo da se zločinci kazne i da se nikad ne zaboravi. Nama ostaje da čekamo istinu.
Do sada nam niko ni od domaćih ni od međunarodnih adresa nije dao informacije o stradanju naših najmilijih. Treba da se trudimo da ostavimo pisane i tonske zapise o tome koliko nam nedostaju i kakvi su bili naši najdraži. A bili su čestiti domaćini koji su živjeli od svoga rada. Sjećanje na njih mi razara dušu. Glasovi mojih najmilijih mučenika već dvadeset četiri godine odzvanjaju u mojoj duši i trudim se da našim potomcima ostavim u nasleđe ko su bili njihovi preci, kakvi su bili moji Kostići, moja braća Lazar i Todor i da im usadim u dušu da nikad nikog ne mrze, da se uvijek bore za poštenje, čast i porodičnu ljubav. Bila sam uvijek brižna sestra svojoj braći. Mislim da sam sve ovo preživjela da barem ja ne bih svojoj braći nanijela bol, jer im je i previše bola nanijeto kada su ih nasilno otrgli iz majčinog i porodičnog zagrljala, kada su mučeni i uvijeni i kada su, na kraju, i njihove kosti raznijete eksplozivom.
Trudim se da ničim ne narušim i da prenesem sjećanje na domaćinsko pravoslavno gostoprimstvo naše porodice Kostić i da sačuvam njihov ugled čestitih domaćina i poštenih ljudi. Iako sam nasilno postala sestra bezbratnica, trudim se da ne mrzim, da ne govorim loše ni o kome, da uvavažavam svačiji bol i dijelim svoje saosjećanje sa našim narodom koji je pretrpio stradanja na prostoru bivše SFRJ“- kaže Olgica Božanić.
Olgica je sa nama podijelila sjećanje na svoj poslednji susret sa bratom Lazarom.
“Bio je četvrtak. Još je trajala potraga za nestalim Jugoslavom Kostićem kojeg su oteli sa radnog mjesta, gdje je radio kao stražar u noćnoj smjeni u ,,Orvinu“ 10. jula. Moj mlađi brat Lazar otišao je u Orahovac da prijavi nestanak rođaka i onda je produžio za Prizren, da i tamo urgira. Usput je uspio da evakuiše svoju ženu i dijete, tada jedanaestomjesečnu Anđelu. U povratku je svratio kod nas. Rekao nam je da ne izlazimo iz kuće, da je opasno i da on ne zna da li će stići do svoje kuće živ. Molila sam ga da pođem sa njim, pa šta bude bilo njemu, da bude i meni. Rekao mi je. ,,Sestro, poveo bih ja tebe, ali imaš troje djece, ne mogu to sebi da dozvolim. – i dodao-Šta je ovo? Gdje god dođem ispraćaju me sa plačući, u Prizrenu žena, sad i ti. Moram da se vratim kući. Tamo su majka i brat, treba da se spremamo da idemo ako ko dođe da nas spasi. Ako stignem živ dobro je, ako ne čuvajte mi Anđelu- rekao je Lazar na odlasku.
Tada sam ga vidjela poslednji put. Dugo smo se grlili. Nisam mogla da ga pustim iz zagrljaja. Tada sam poslednji put zagrlila brata“- sjeća se Olgica.
Olgica kaže da je u masovnoj grobnici pećine Volujak 2005. ustanovljeno da su tijela koja su pronađena, jedanaest članova porodice Kostić, zajedno sa još osamnaest tijela Srba kidnapovanih 1998. godine.
“Bila sam u Volujku zajedno sa porodicama čiji su posmrtni ostaci identifikovani, suočila sam se sa tom činjenicom, preživjela, nastavila dalje…Posebno je boljelo kad smo saznali da je nad mojom braćom, rođacima i komšijama izvršen zločin i posle zločina, i posle smrti, jer su njihove posmrtne ostatke uništili eksplozivom. Trebalo je to preživjeti. Bilo mi je najteže da objasnim majci da u sanduku neće biti ni sve kosti moje braće i da to isto kažem i drugim majkama. Tada smo, zajedno sa majkama čiji su sinovi ubijeni, uz pomoć Ranka Đinovića, pokušali da postignemo dogovor sa Albancima da ih sahranimo na grobljima naših predaka, ali nismo uspjeli. Nakon godinu i po dana od ekshumacije uspjeli smo da posmrtne ostatne naših voljenih sve zajedno sahranimo na groblju Orlovača“- sjeća se Olgica.
Olgica Božanić nam priča i kako je sve počelo.
“Jugoslav Kostić je nestao 10. jula. Nije se vratio iz noćne smjene. Svuda smo ga tražili, našli smo tragove da je bio na poslu. Dokaz da je Jugoslav u rukama OVK je donio Albanac njegovom ocu Dragoljubu. To je bilo pismo u kome se tražilo im da Srbi iz Retimlja predaju svo naoružanje. Dok smo pokušavali da izvučemo Jugoslava, u noći između 17. i 18. jula desio se napad na Orahovac, koji je trajao cijelu noć. U isto vrijeme napadnuta je porodica mog muža u Opteruši. Pucnjava, u kojoj je ubijen 62- godišnji domaćin Anđelko Kostić, prestala je tek ujutru. Bili smo opkoljeni i nismo mogli doći ni do Zočišta da pozovemo sveštenika kako bi sahranili Anđelka po našim pravoslavnim običajima.
Zatim su zarobljeni svi koji su se tu zatekli – među njima četrnaest Kostića.
Jednom od Anđelkovih sinova, Živku, dali su dva sata da sahrani mrtvog oca. Od dve daske i ćebeta napravljen je sanduk, a dvoje-troje ljudi je pod pratnjom uniformisanih pripadnika OVK odvedeno na groblje da iskopaju raku. Srbi su onda potjerani na sahranu koja je obavljena bez sveštenika i ostalih srpskih običaja.
Zatim su vraćeni u centar sela i postrojeni. Žene su se pozdravile sa sinovima i muževima. Muškarci su utovareni u kamion i odvedeni u pravcu sela Opteruša. Nikad više nisu viđeni.
U terorističkoj akciji OVK od 17, 18. i 19. jula 1998. godine kidnapovano je ukupno 43 Srba.
Pamtimo!
Molimo se Gospodu da je puno nebo i Carstvo nebesko mučenika i Kostića i ostalih Srba stradalih na Kosovu, prije Kosova i po Kosovu, čijim molitvama da Gospod pomiluje i nas grešne.
Slobodanka Grdinić
Izvor: https://svetigora.com/
