Posmrtni ostaci petočlane porodice Šutaković, oca Nedeljka(63), majke Darinke (rođena Jevrić) (58) i djece Aleksandra (17), Đorđa (15) i desetogodišnjeg Radomana, svi stradali 1999. godine od ruke terorističkih bandi Ramuša Haradinaja u Đakovici, sahranjeni su 10 septembra u Andrijevici.
Stigli su da ih na vječni počinak isprate bivši sugrađani koji od rata u pokrajini žive od Bara do krajnjeg sjevera Crne Gore, ali i oni iz Srbije.
Predstavnici Komisije za nestala lica Vlade Srbije, uz predstavnike crnogorskog Ministarstva rada i socijalnog staranja i članove porodice Jevrić, preuzeli su na graničnom prelazu između Srbije i Crne Gore, na prevoju Kula, pet sanduka sa članovima porodice.
Prethodno su više od mjesec dana čekali da se privremena albanska administracija iz Prištine umilostivi i konačno preda tijela stradalnika porodici. Prije toga, kao u brojnim drugim slučajevima, čekalo se 20 godina da albanski separatisti uopšte pronađu i otkriju grobnicu sa njihovim ostacima. Zapravo, otkrivena je zahvaljujući podacima srpskih službi i stranaca u pokrajini.
Umjesto Srbije i Crne Gore i njihovih čelnika, brojnih stranačkih lidera i liderčića, svakodnevno zabrinutih nad sudbinom naroda i države, petočlanu porodicu metohijske sirotinje je, na njihovoj prvoj stanici na putu do vječne kuće, čekao episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović).
Na kapiji porte stare nemanjićke lavre, visok kao hrast, vladika je dočekao dva vozila službe za prenos posmrtnih ostataka i sačekao da se oformi „kolona“ mrtvačkih sanduka jedne porodice. Potom se, u tišini, koju je prolamao zvuk manastirskog zvona i žalosno tuženje Darinkine rođake, povorka krenula u pravcu svetinje.
„Stradanje porodice Šutaković je dio jedne mnogo šire slike koja nas direktno uvodi u najstrašniju priču, krajem 20. i početkom 21. vijeka, o uzimanju organa, kidnapovanju, Žutoj kući… I ovo je dio priče o Žutoj kući. Pobijeni su, dakle, od albanskih terorista i bačeni na najstrašnije mjesto, na mjesto koje podsjeća na pakao, da ih tamo prekrije tama zemlje i tama zaborava“, besjedio je vladika Joanikije po završetku opijela, ispred pet poređanih sanduka.
„Lice tzv. velike Albanije je lice Žute kuće, to je kidnapovanje i ubijanje nenaoružanih ljudi, žena, djece i staraca. Posebno djece i to, kao što vidimo, uopšte nije slučajno, kao što su, posle porodice Šutaković, pobijena djeca u Goraždevcu, kao što su pobijeni žeteoci po polju Kosovu, kao što su pobijeni mnogi, koji su se vraćali da obiđu i isplaču se nad grobovima svojih predaka“, rekao je vladika Joanikije, upozoravajući da danas, pred kostima nevino postradale porodice Šutaković, ne prizivamo zlo, niti osvetu.
„Samo prizivamo pamet, i prizivamo pravdu, prizivamo zakon, ako više pravde i pameti u ovom svijetu ima. Sve što se više i glasnije priča o pravdi i o miru, sve je manje i jednog i drugog“.
Iseljavanje mrtvih
U grobnici kod „bunkera“ gdje je sahranjeno to što je ostalo od petočlane porodice, forenzičari su našli ljudske kosti pomiješane sa životinjskim. Ispostavilo se da su na toj lokaciji sahranjeni Šutakovići i bračni par Petrović, koji su prije dva dana otpremljeni na groblje u Užice.
Iseljavanje živih iz Metohije je zaustavljeno, kako slavodobitno zna da saopšti međunarodna zajednica, prenebregavajući da je sa te svete zemlje, pod njihovom kontrolom pokrajine, otišlo gotovo svo srpsko stanovništvo. Spisak neidentifikovanih ostataka onih koji leže u prištinskom Kliničkom centru, na odsjeku za patologiju već treću deceniju sadrži stotine leševe pod brojevima, bez DNK traga.
Iseljavanje mrtvih će se sigurno nastaviti.
Mnogi mučenici su završili po gudurama Albanije, a njihovi organi i danas po svijetu žive u nekim tuđim ljudima. Sa državnog aerodroma Albanije su širom meridijana otpremani ručni zamrzivači sa organima u ledu. Od rožnjača do potkoljeničnih kostiju – postojao je cjenovnik za „bogatu starudiju“ Zapada, sa potpunim odsustvom savjesti i pitanja odakle im novi bubreg, srce ili jetra…
Vođe ovog zvjerskog posla, su danas na čelnim mjestima u albanskoj administraciji u Prištini. Hašim Tači i Ramuš Haradinaj, Kadri Veselji i ini teroristi, bili su glavni protagonisti ovih stravičnih zločina, po izvještajima brojnih međunarodnih eksperata, uključujući Karlu del Ponte i Dika Martija.
Samo u okolini Đakovice, 1999 godine funkcionisalo je četiri logora za Srbe, a po izvještaju Radne grupe parlamentarnog Odbora za Kosovo i Metohiju, oko 160 logora je ukupno bilo aktivirano odmah po okupaciji.
Od 1999. godine i ulaska stranih trupa na Kosmet, UNMIK-u kao glavnom organu uprave stizalo je sijaset prijava o logorima i fabrikama u kojima su zarobljeni Srbi radili do krajnjih fizičkih napora, hranjeni oskudno, tek koliko može da preživi. Svi ti izvještaji su sklonjeni, ili odlagani do besmisla, osim ako smisao nije bio da se kasnim izlaskom na „teren“ ne nađu pažljivo uklanjani tragovi.
Albanski „humanitarci“ su im obezbijedili i stalni ljekarski nadzor koji je procjenjivao „kvalitet organa“ za dalju trgovinu.
Iz kasnijih albanskih svjedočenja saznajemo da su oni bolešljiviji i bez snage, likvidirani odmah kao nekorisni, ovi drugi su svojim gazdama donosili višestruku korist.
Može li se to nazvati ropstvo? Ili je prejako za osjetljive uši zagovornika „mira bez alternative“?
Za Šutakoviće se ne zna da li su robovali. U šturom izvještaju koji je, posle upoređivanja DNK uzetih sa pronađenih leševa sa uzorkom DNK Nedeljkovog sinovca, pokazali su identitet. Pretpostavka patologa je da je smrt nastupila „egzekucijom“.
Ostalo se samo pretpostavlja.
Porodica za primjer, djeca đaci generacije
„Porodica Nedeljka Šutakovića je bila siromašna, ali je bila za primjer. Živeli su tiho, skromno i vrijedno. Nikome nisu naudili ni prije, ni tokom rata 1999. godine“, priča nam Slaviša Stefanović, član Privremenog organa za Đakovicu, koji je uz svog kolegu Milenka Jovanovića, koji je ujedno predsjednik Saveza udruženja raseljenih i izbjeglih u Crnoj Gori, došao da isprati sugrađane do grobnog mjesta.
„Aleksandar je bio đak generacije, a njegovim stopama su išli i mlađi Đorđe i desetogodišnji Radoman. Vjerovao je da ih neće dirati niko u njihovom stanu. Prevario se“, kazao nam je Stefanović.
Jedine četiri osobe srpske nacionalnosti koje su ostale u Đakovici, od 12 hiljada, koliko ih je ova opština ranije imala, bile su četiri žene koje su izdržale neviđenu torturu u godinama posle rata. One tvrde da je Nedeljko sa cijelom porodicom bio tog dana u crkvi. Nije pobjegao za kolonama vojske i policije koje su preko Peći izlazili sa Kosmeta, kao što je učinila većina njegovih sunarodnika.
A i zašto bi, razmišljao je Nedeljko. Nikome nisu vodu natrunili, njegova djeca su poznata kao uzorna u Đakovici i svi odreda su bili za primjer, uprkos siromaštvu u kojem su rasli. Kao i mnogi drugi Srbi iz Metohije, ostao je u stanu sa porodicom, nije imao gdje ni da ode, nije imao rezervni položaj.
Njegov sinovac je, po nezvaničnim, šturim i šapatom prenesenih informacija komšija i sugrađana Albanaca doznao da se sat vremena po povratku iz crkve, na vratima njegovog stana, uz snažnu lupnjavu, pojavila banda.
Poslednji dan slobode, ako je o slobodi na Kosmetu uopšte moguće ikada govoriti, čulo se lupanje na vratima.
„Otvaraj“ vikali su uniformisani banditi u uniformama UĆK.
„Evo vam moje glave, ne dirajte mi djecu“, čulo se Nedeljkovo preklinjanje.
Haradinajeva banda, međutim, nije htjela da se odrekne „plena“. Za njih je to bilo deset bubrega, pet nosnih hrskavica, pet srca, deset…
Šutakovići su sahranjeni tiho, kao što su i živjeli.
Zatiranje čitave porodice, potpuno nevine, je događaj od kojeg bi kamen proplakao.
Braća Bitići, teroristi i učesnici u zavjeri protiv države Srbije i danas su u agendi svakog susreta srpskih zvaničnika sa moćnim američkim diplomatama. Bitići tjeraju košarkaški visoke predsjednike Srbije i Crne Gore da se poklone do zemljice crne.
Bitići su tema. Šutakovići su „problem“.
Pet sanduka opojanih u ujčevini juče u Vasojevićima , su kočnica i smetnja „dobrosusjedskim odnosima“, jer se njihov direktni dželat ljubi sa Đukanovićem i ravnopravno sreće sa Vučićem.
Srbija i Crna Gora ne zaslužuju da nose imena starih i ponosnih država na čijim su temeljima nastale, a kome to izgleda kao pretjerivanje, neka zamisli svoju porodicu u jučerašnjim slikama tuge.
Frapantan je nedostatak interesovanja medija za Šutakoviće. Naslovnice su pretrpane estradom, licemjernim parolama o „Kosovu“ i golim sisama, pa nemaju gdje da smjeste pet sanduka.
Neukusno je, koliko smo se udaljili od etike i sebe.
Državnoj televiziji Crne Gore, kao ni sijasetu drugih provladinih medija u ovoj državi, sahrana crnogorske državljanke Darinke Jevrić, udate Šutaković, njenog supruga i tri sina, nije vijest. Prećutani su kao da nose kugu. Prećutani su jer nose istinu!
A i kako bi to zvučalo na RTCG-u: “ U Crnoj Gori je danas sahranjeno pet leševa sa Kosova i Metohije, što je više nego istog dana lani za toliko i toliko“!
Ne. Ćutaće RTCG, portali i dnevnici Crne Gore. Ne zato što ne vide, nego zato što im logika njihove i gospodareve „posebnosti“ „lokomotive i lidera regiona“ i ostalih trabunjanja, pada u vodu pred pet nevinih kovčega, dojučerašnjih sunarodnika.
Crna Gora sve više liči na Kosovo i Metohiju, ali je i pravda da tako bude, jer je naša država čedo Dečana, Prizrena, Peći, Sitnice, Mitrovice, Novog Brda…
Izvještaji kupoprodajnih ugovora, koji kao kiša pljušte nad siromašnim građanima Crne Gore jesu multietnički. „Kuća na prodaju“ „Shtepia ne shitje“… prodavci iz jedne, kupci pripadnici druge vjere. O tome se ne smije govoriti, jer vrijeđa „bratstvo i jedinstvo“. Film koji smo gledali na Kosmetu, danas se uveliko prikazuje u Crnoj Gori.
Gledaće svako svojim očima.
Šutakovići su došli među svoje posle 20 godina.
Vasojevići i Jevrići su se odužili kako treba, ostali neka se zamisle.
„Ovo vam Crnogorci nikada neće oprostiti!“, kazao je ogorčeno profesor Milorad Jevrić albanskim službenicima na Kuli.
Albanci su sagli glave, a jedan je prokomentarisao: „Šta da se radi. Neka su nam živa deca“.
„Deca su u sanduku, gospodine“, odbrusio mu je Jevrić.
[folder-gallery fid=“46″ orderby=“rml“]
Izvor: http://barskiportal.com/