You are currently viewing Sećam se 17.marta 2004.godine. Sećate li se vi?

Sećam se 17.marta 2004.godine. Sećate li se vi?

Sećam se, naravno da se sećam…Takvi se trenuci, sati, dani ne zaboravljaju. A nekako smo mislili da će ipak sve doći na svoje, da su se zli duhovi vratili u svoje lampe koje niko više neće protrljati niti im otvoriti poklopac…

Bio je lep dan, martovski, nit suviše hladno, nit suviše toplo. Pila sam kafu kod drugarice Nataše čija je kuća bila gore iza vinograda… Tamo je trebalo da i mi zidamo novi dom, al desio se napad na Orahovac, ne ovaj, o kom pišem iz 2004. već onaj jula 1998.godine. I tako, iz neizvesnosti u neizvesnost i mi ostadosmo beskućnici… Al i to više nije važno, ko o tome razmišlja…Ne razmišljaju ni oni koji su mogli da nas stambeno zbrinu, a kako bismo mislili mi…i to nije tema ove priče…mada se nekim motivima dodiruje…
Nismo stigle da ispijemo kafu do kraja kad nas sa TV-a presekoše slike sa mosta u Kosovskoj Mitrovici i one mase koja je jurišala na Srbe u Čaglavici… I širilo se po celom Kosovu i Metohiji. Ne znam kako sam sa decom došla do kuće, a već su se odozdo iz onog, za nas zabranjenog dela Orahovca, čuli glasovi. Ne dva, tri, deset…već na stotine glasova koji su se čuli sve jače i sve bliže nama… O Bože, šta sad, kuda? Pitala sam se dok sam u fasciklu složila dokumenta i nešto novca koji smo imali u kući… Osetila sam da mi ruke drhte tek kad sam na sebi osetila zabrinute poglede dece. Nisam u tom bunilu ni primetila da prate moje korake i posmatraju šta radim. Dvoje starijih je već i razumevalo zašto sve to činim. Već godinama ih vučem za sobom iz jednog podruma u drugi i još u rukama po torbu sa neophodnom garderobom. Treba sve to ,, za poneti,, ako nas poteraju, opet u zbeg, il nam NATO bombe padnu na kuću…
,,UĆK, UĆK!…,, približavali su se povici mase, rulje, koja se, čini mi se, umnožavala. Fasciklu u jednu ruku, dvogodišnjeg sina u naručje i dvoje dece ( od sedam i 10 godina) za sobom… I kretosmo niz stepenice… Kuda? Opet upitah sebe…dok se suprug sa desetak muškaraca iz komšiluka dogovarao kako da nas brane, goloruki… Možda ih spreče da stignu do nas, možda u međuvremenu naiđe KFOR, a možda se i UNMIK policija ispreči između nas i njih… Osećala sam da su mi iz očiju krenule suze dok sam stajala okružena decom usred dvorišta ponavljajući sebi: ,, Pa mi nemamo gde da bežimo! Oni su svuda oko nas…“ Na dvorišnoj kapiji pojavi se moja tetka sa još par žena iz njenog komšiluka…,, Joj, idu naviše, brzo će do naših kuća, pa utekosmo naviše do tebe, ako nas primaš?!“
,,Naravno, uđite, nego i ja sama ne znam gde ću,, – rekoh. Uvedoh ih u sobu, i već mi je bilo lakše kad nas je više… deca se šćućuriše kraj svog kreveta. Urlici razularene mase su se približavali, čula se i neka lupnjava, vozila UN policije su bila parkirana pred crkvom, policajci nisu reagovali, a nekoliko naših muškaraca je sišlo naniže da naprave, kako rekoše, živi zid…
Ne znam koliko je trajalo, al se već spustio mrak i kao da ih je nekud oterao… Glasovi su se polako udaljavali, i gubili jačinu dole ka centru Orahovca. Ostavila sam decu sa tetkom i ženama i sa fotoaparatom izašla ispred kuće. Kao po dogovoru, odnekud se pojavi sanitetsko vozilo iz naše ambulante i vozač, Blagoje, me pozva da krenem s njim dole do ulice gde ima ranjenih, prebijenih, i bilo bi dobro da se napravi neka fotografija za svedočanstvo… ,,Doktorka Dostana im pruža pomoć,,- reče mi.Bez razmišljanja sedoh u vozilo koje se za par trenutaka zaustavi pred kućom Todora Krstića.
– Tu su svi!Izvukli smo ih iz njihovih kuća –reče Blagoje, pokazujući na deo kuće iz kojeg je dopirala svetlost.
Još s vrata sobe preletoh pogledom na jednu i drugu stranu. Zagledah se u u doktorku Dostanu koja je previjala glavu Staniši Grkoviću(Joljetu), kako bi zaustavila krvarenje. ,,Udarali su ga letvom na kojoj su bili ekseri,,… reče neko…
-Uđi, uđi, evo upravo završavam previjanje, nagrdili ga- reče mi doktorka. A i nju! –dodade pokazujući mi glavom na Radmilu koja je ležala na kauču.
Prišla sam Radmili, ali me ona nije videla iako je gledala u mene. Nije reagovala na moje reči, ni na moju ruku, koju spustih na njeno rame. Gledala je nekud u daljinu i ponavljala ,, Nemojte da javiti mojoj deci, nemojte da javite mojoj deci…!
-Dala sam joj inekciju za smirenje, ne mogu ništa drugo, leđa su joj modra od udaraca, dobro je da smo ih izvukli iz kuće čim se povukla ona masa- reče doktorka. Neće KFOR da prati naš sanitet za Kosovsku Mitrovicu, kažu nije bezbedno… Ovo je sve što možemo da učinimo…
-Dođoše do kuće Dedića razlupaše vrata i kao da ih neko zaustavi, povukoše se – reče Violeta, Todorova ćerka. Inače da su nastavili naviše svi bismo bili ko Radmila i Jolje…
-Neko je stao ispred njih i viknuo ,,Bol!“- nastavi Violeta.- Nisam videla ko je bio, samo smo čuli. O, hvala Bogu da su se Angelina, Slavica i Bogdan povukli čim su čuli da idu naviše, inače i njih bi prebili, možda i ubili…Razlupali kuću i čika Dene Dedića, i čika Tike Dedića, izloge na lokalima čika Spase Milićevića i Stanoja Filijovića…
Napravila sam par fotografija i opet s Blagojem, sanitetskim vozilom vratila se kući. Deca su me čekala, i dalje uplašena. Tetka i žene iz komšiluka, tek pošto saslušaše šta se dole desilo, odoše kući. Znala sam da nam nema spavanja. A i ko zna da li će se povampirena zver opet pojaviti ogrnuta plaštom noći…

 

Telefon, koji za pravo čudo nisu isključili, non stop je zvonio. Zvala su nas braća, rođaci, prijatelji… gledali snimke na televiziji i pitali kako smo. ,, Molite se Bogu za nas!-govorila sam svima- pomoći od drugih nam nema…,,
Sutradan sam sa grupom mladića sišla do ulice na koju su nasrnuli pobesneli zlobnici iz mase…polupani prozori, razvaljena vrata na kućama, a unutra sve razbacano…nameštaj, iščupani kablovi, polomljene slavine, voda po podu pokrila kamenice kojim su zlotvori gađali ukućane…
– Mrtvih nema, hvala Bogu! -čuh mladića iza mene,kako govori ostalima dodajući: – Al u ove kuće da se živi više ne može…
I nije se više u tim kućama živelo…ne samo zbog materijalne štete koja je počinjena, već i zbog straha koji se više nije mogao odagnati iz namučenih duša bračnog para Grković. Živeli su nekoliko godina u kući rođaka a posle se preselili u Veliku Hoču, gde su im u dvorištu ćerkine kuće napravili kućicu u kojoj i danas žive. Kolike im je posledice naneo taj 17. mart samo oni znaju. I kuća uz njihovu, gde su živele Stanišine sestre Slavica i Angelina i Slavicin sin Bogdan, ostala je pusta… I ovaj deo porodice se povukao u kuću bliže crkvi i nastavio da živi. Od stresa i tuge Bogdan se razboleo i ubrzo umro. Dočekao je samo da mu Večernje novosti dodele plaketu za ,,Najplemenitiji podvig godine,, za sve godine života na toj liniji razdvajanja dva dela grada… I nju je odneo sa sobom…
Jedna za drugom kuće su se u toj ulici napuštale i prodavale… i ta linija razdvajanja gotovo da i ne postoji…Tu ulicu krase nove, visoke, kuće, sa ogradama od kovanog čelika i svetlih fasada… U njima Srba više nema…
Da li je taj sedamnaestomartovski juriš imao taj cilj? Da obesrbi još jednu ulicu, pa još jednu, pa još nekoliko kuća u drugim delovima do tada srpskog Orahovca? Da li su se pod lavinom ratnih pokliča i mržnje pronašli novi načini za kupovinu srpskih vinograda i njiva i na onom potezu kraj puta Orahovac-Velika Hoča za koje smo verovali da se nikad neće prodati?… Da li su nas uverili da mogu kad im se prohte da nas najure i oduzmu nam sve što smo sticali decenijama i vekovima? Il su nas ubedili da im bolje prodamo, bar će se uzeti neki dinar za to parče dedine njive il očevog vinograda?… Ili nas ima i dalje svesnih da nikakav novac ne može zameniti isečeno korenje, kamen iz temelja kuće i ikonu pred kojom smo slavili slavu…Il smo zaboravili priče naših baka da i kuće mogu da kunu?… Ako kunu, znam da će kleti i nas i njih. Njih što su nas napadali, a nas što se nismo branili…
I naravno da se sećam tog 17. marta kao što se sećam i svega onoga pre i posle toga. A kako i ne bih kad svakodnevno gledam kako mi se pred očima sužavaju vidici, kako nemam ni jednu stazu za šetanje, kako mladi nemaju ni jedno mesto za druženje i razonodu, kako deca nemaju slobodno igralište, kako ni grobovi nisu bezbedna mesta za počinak… Kako je jedino slobodno mesto do kojeg mogu da dobacim pogled, nebo…
Pamtiću 17. mart i sve martove dok sam živa, a da li ćete ih pamtiti vi koji čitate ove redove? Ili mislite da je tu tačka? Bojim se da nije… Duhovi zlobe su samo još jednom zatvoreni u svoje lampe… Samo zajedno ih možemo držati unutra. Ako ih bilo ko od vas il nas protrlja zaboravom, nestaćemo svi…
Olivera Radić

Izvor: jedinstvo.rs

Ostavite odgovor