You are currently viewing Godine prolaze, tuga i patnja ostaju: Ima li zemaljske pravde za 14 otetih i pobijenih Kostića?

Godine prolaze, tuga i patnja ostaju: Ima li zemaljske pravde za 14 otetih i pobijenih Kostića?

  • Post author:
  • Post category:Vesti
  • Post comments:0 Comments
Poslednjih nekoliko meseci, srodnici otetih i pobijenih Srba iz Retimlja i Opteruše, sa pažnjom prate suđenje Tačiju, Krasnićiju i Seljimiju pred Specijalni sudom u Hagu, većina preživelih svedoka pomrla
Godine prolaze, tuga i patnja ostaju: Ima li zemaljske pravde za 14 otetih i pobijenih Kostića?Getty © Pierre Crom

“Svaka godišnjica stradanja naših najmilijih samo pojača bol, našu patnju, tugu kojoj nema kraja. Kako koja godina prolazi, nama je sve teže. Za ovih 25 godina mnogo je naših srodnika preminulo, mnogo svedoka, očevidaca stradanja, mnogo majki, sestri otetih i ubijenih, mnogo članova porodica oboleli su od karcinoma, bolest hara, tuga, patnja i bol uništavaju nas preživele”.

Ovako danas, punih 25 godina od teškog, stravičnog stradanja Srba iz sela Retimlje i Opteruša na Kosovu i Metohiji, kada je iz tih i drugih sela u okolini Orahovca oteto više od stotinu Srba, od toga 14 Kostića, govori Olgica Kostić Božanić. Ona je tih dana ostala bez dvojice rođene braće, Lazara i Todora i još 12 bliskih srodnika.

Danas kaže, nikad neće zaboraviti crne dane jula 1998. godine kada je počela tragedija njene porodice. Najpre je 11. jula na radnom mestu otet Jugoslav Kostić i od tada njemu se gubi svaki trag. Nedugo, nestao je i Jugoslavljev mlađi brat, Saško, u napadu tzv. OVK na sela Opteruša i Retimlje.

Tih dana, na ulazu u Orahovac pripadnici OVK zaustavili su porodicu Baljošević, dvojica muškaraca su odvedeni u nepoznatom pravcu, dve žene i dete odvezeni su u policijsku stanicu u Mališevu koju je OVK prethodno zauzeo. Do 22. jula kidnapovano je oko 100 Srba…

Dan otmice, 18. jul, priča Olgica Kostić Božanić za RT Balkan, porodice su, pošto datum smrti njihovih srodnika nije utvrđen, posvetile svojim stradalim očevima, sinovima, braći.

“Kada smo posmrtne ostatke naše braće, naših stričeva, nad kojima je i posle smrti izvršen još jedan zločin – masovna grobnica je minirana – sahranili na groblju u Orlovači u Beogradu, zavetovali smo se i da dok smo živi mi i naši nećemo zaboraviti, da nikad nećemo odustati da tražimo pravdu i da pričamo o njihovom stradanju”, kaže Olgica Kostić.

Poslednjih par meseci, srodnici otetih i pobijenih Srba iz Retimlja iz Opteruše, sa pažnjom prate suđenje Hašimu Tačiju, Jakupu Krasnićiju, Redžepu Seljimiju pred specijalni sudom u Hagu.

Početkom marta ove godine, Tužilaštvo specijalnog suda prvi put je objavilo imena 102 žrtve za čiju smrt terete komandante tzv. OVK. Osim dvojice braće Olgice Kostić Božanić, Lazara i Todora, na tom spisku, kao žrtve čija su tela nađena u pećini Volujak kod Kline su i Dimitrije, Miroljub, Vekoslav, Vitomir, Saško, Živko, Svetislav, Srećko, Mladen, Nebojša, svi Kostići, a na spisku su i Rajko i Cvetko Nikolić.

“Optužnicom u tom slučaju obuhvaćeni su i Retimlje, Opteruša, Zočište, Orahovac, Velika Hoča. Očekujemo neki rasplet, da porodicama saopšte nešto konkretno, čekamo da slučajevi ubistava u našem kraju dođu na red na suđenju, nadamo se da će i nekoga od nas zvati za svedoke. Čekamo i šta će se čuti sa suprotne strane, znamo da je jaka odbrana, znamo da imaju jak lobi, znamo da su ih podržavali, proizveli i da će im na neki način i sada pomoći da se ne uvaže naše istinite priče. Insistirali smo i insistiramo da se na suđenju koriste i video zapisi svedočenja preživelih svedoka koji su međuvremenu preminuli”, kaže naša sagovornica.

U udruženju porodica žrtva kažu da su još kad je prvi Haški tribunal sudio, kada je bila podignuta optužnica protiv Haradinaja, Ljimaja i drugih, i kada su videli da svedoci, očevici, kako godine prolaze umiru, uradili video zapise svedočenja.

“Unmik, iako su za vreme njihovog mandata nađene masovne grobnice, Volujak, u Mališevu, iako su tamo minirane kosti pobijenih Srba, nikada nije podigao optužnicu”, konstatuje Olgica Kostić.

Ona u ovom trenutku još ne zna kada bi u Specijalnom sudu u Hagu na red mogao da dođe deo suđenja u vezi stradanja Srba i selima oko Orahovca i kada bi neko od Kostića mogao da bude pozvan na suđenje kao svedok.

“Na vezi sam sa ljudima iz Specijalnog suda, sa službom za podršku svedocima, i oni još nemaju tačan raspored, sve se nešto novo dešava, pozivaju se novi svedoci za neke druge slučajeve. Pratimo ono što je otvoreno za javnost, nadamo se da nas neće zaobići. Mada, od Kostića, jedini preživeli svedok, očevidac događaja je moja majka Petra koja sad ima 65 godina i ne znam koliko je ona psihofizički sposobna da svedoči. Neke procene stručnjaka su da nije u stanju da svedoči, ostaje da čekamo da li će je pozvati. Ja sam mnogo toga o tim događajima slušala od moje majke“, priča Olgica.

Majka Petra koja je, nastavlja naša sagovornica tih dana bila sa ostalim ženama, monasima iz Zočišta zarobljena pa puštena, godinama joj je pričala o tim tragičnim događajima.

“Sećam se dobro prvog susreta sa njom pošto je puštena iz logora, posle otmice dvojice sinova, moje braće, njene tihe priče kroz plač. Naš stan u Orahovcu tih dana bio je kuća plača, dolazile su majke, sestre, moje strine, jetrva, rodbina ostalih otetih Srba da čuju moju majku, njeno svedočenje da se raspitaju o svojim najmilijim iako su znali da su šanse da su živi nikakve. Slušala sam tada, beležila ponešto, uspela da u onom očaju napišem jedan kratak opis događaja”, priča Olgica Kostić.

Petra joj je, kaže, do u detalje prepričavala događaje u noći između 17. i 18. jula 1998. godine kada je selo napadnuto, kada su teroristi OVK čitave noći kidisali na meštane, bacali bombe, kada je majka izašla kroz prozor iz kuće da bude uz sinove u dvorištu, kada je u zoru poginuo njen stric Anđelko, kada su se u zoru u selu prebrojavali, ko je živ, ko je poginuo.

“Posle sahrane strica, bez sveštenika i sanduka, pod okom OVK, majka je bila očevidac, gledala kad su u centru sela ispred crkve Presvete Bogorodice odvajali muškarce od žena, majki i sestara, kada su sve muškarce, i moju braću stavili u jedan kamion. Ženama koje su ostale u selu rekli su da ih vode u štab da se potpišu i da će ih vratiti”, rekla je ona.

“Majka mi je pričala da je prišla kamionu, tada je sinove poslednji put videla, imala je neki zavežljaj i u zavežljaju malo pogače i sira… Htela je to da im pruži, oni nisu uzeli, rekli su joj da bude hrabra. Prepoznala je tada nekog iz OVK u crnoj uniformi, pričalo se posle da je to bio Haradinaj, tog pripadnika OVK molila je za sinove i ostale na kamionu, da nikom ništa nisu uradili, da ih puste, niko od komšija Albanaca nije pomogao”, priča Olgica.

Albanci u crnim uniformama ne da nikome nisu pomogli, prenosi naša sagovornica priču svoje majke, nego su ženama naredili da odu kućama, da uzmu najosnovnije što im treba i da krenu iz sela. Majka joj je posle, sa drugim ženama dopala i zarobljenštva, u logoru u selu Nišor u zgradi osnovne škole, najverovatnije. Žene su tada zalaganjem Međunarodnog komiteta Crvenog krsta puštene, 24 muškarca iz Opteruše i Retimlja su ostali.

“Tuga ne prestaje, sećanje na njihovu čestitost, dobrotu, lepotu… Juče u crkvi svi smo se molili da budu tamo gde pravedni počivaju, a ja sam kao i uvek osećala tokom molitve njihovu ljubav, bratsku”, kaže Olgica.

Specijalizovano tužilaštvo Euleksa uradilo je svojevremeno video zapis svedočenja njene majke. Olgica Kostić kaže da je svojevremeno na nekim događajima pitala da li će ta svedočenja biti validna, da li će biti prihvaćena, rekli su joj da sud uvažava sve.

“Šta će biti, videćemo. Nama ostaje da se nadamo da će pravda biti zadovoljena, ne samo božija nego i ova, zemaljska. Čemu onda sudovi, tužilaštva, zakoni, pravda. Dvadeset i pet godina od proterivanja, niko od Srba nije se vratio u Retimlje i Opterušu. Imovina je uzurpirana od Albanaca, komšija, kuće porušene… Pravda za sada nije ni na pomolu, mi našu imovinu nismo prodali, mi želimo da obiđemo naša polja, naše njive i livade, sredimo naša dvorišta koja su u korovu, to je naše, to nije njihovo”, kaže Olgica Kostić Božanić.

Izvor: rt.rs/srbija-i-balkan

Ostavite odgovor